Jedna od mojih težih tema, na kojoj sam predano radila.
Reći ću da je mnogo lakše pričati o njoj, negoli je u praksu donijeti.
Zašto?
Jer smo programirani drugačije, kao prvo. Ne sa lošom namjerom, nego iz neznanja. Iz već preuzetih programa.
Jer smo naučeni prilagođavati se, prekrajati, uklapati, razblaživati, raditi kompromise, ne "štrčati", toliko se oblikovati oko okoline i raznih očekivanja - sve dok potpuno ne zaboravimo ko smo.
Ispod svega je zapravo strah. Iskonski strah od neodobravanja, napuštanja, neprihvatanja, osude, samoće...
Ispod toga je, opet, nisko samopouzdanje, nepovjerenje u vlastitu snagu i moć, nesigurnost.
Prepoznati svoje strahove i usuditi se stati im na crtu - prvi je korak ka (samo)poštovanju.
Kada poštujete svoje biće i njegove suštinske potrebe, tada i samo tada poštujete i sve druge ljude, jer razumijete kako Život funkcioniše.
Zato - reci NE kada misliš NE.
Reci DA kada misliš DA.
Oživi kako se osjećaš povodom nečega, potom u skladu sa tim osjećajem djeluj. Ne zaboravi, novorođenče prvo osjeća (glad, strah, radost, bliskost), potom djeluje (plače ili se smije).
Dakle, prvo osjećaj, potom misli.
Obrni igricu.
(Samo)poštuj s(v)e!
Podijelite blog